Alkima u mom gradu 2020. godine


Alkima u mom gradu 2020. godine

Minuli vjekovi, bedemima starim, mirno počivaju, dok nevidljive sjene sa stijena pestingradskih zlatni prah nad gradom rasipaju. Pričaju vile legende stare, čuvaju skrivene tajne, na kamenu vječnom što pod nebom ustrajno dane broji.
Vila Alkima, Viline dvore otvara i zvonkim glasom pjesmu svojom, na počinak grad priziva.
Nad usnulim gradom, vile pjesmom duše miluju, a ljepotu čarobnu samo kamenu nijemom otkrivaju dok lica zanosna Škurdom umivaju.
Igraju vile kolo raskošno, omamljujućim plesom nebu se privijaju, čarobnim glasom ljubav prizivaju.
A u svanuće, pred zvonicima što jutro oglašavaju, Vilini dvori vrata zatvaraju i dok tmina pred zorom uzmiče, vile pećinama zanosnu ljepotu skrivaju.
I nižu se koraci pločnicima grada, nižu se vjekovi, dani i noći, nižu se ljeta, zime, ljudi i godine. Odjeva Kotor nova odijela, igraju vile svoja kola zanosna, umiva Škurda lica njihova, a Boka mirom ljude dariva.
Ali osvanu jutro jedno, sa novim listom u kalendaru, bez galeba na stijeni i bez pijesme ribara.Osvanu jutro jedno, pozdravi zloslutno godinu 2020. i čežnjivo mahnu kamenu pestingradskom. Otežalim korakom, slutnja otprati dan i tmini raširi ruke. I zatrese se zemlja pod pokrivačem noći, zadrhta kamen i uzburka se more pred valima silnim. Zanijemi grad i bure utihnuše. Izađe vila Alkima pred dvore svoje, kamen prigrli i ruke gradu ispruži. „Mili grade, gdje je pjesma tvoja i šum rijeke što ti postelju vjekovima ljulja?“ Okrenu se vila stijenama raspuklim, miluje kamen i suze Škurdom sliva. No ni suze viline rijeku ne oživješe. Ne umi više lice vila Alkima, niti kose rasplete, niti kolo zaigra. Ne ču se više uspavanka što je šumom svojim Škurda gradu tkala. Ne usnuše ni duše umorne ovim gradom nijemim. Preklinjala je Alkima, svaki kamen studeni, što nekada Škurdu pod okrilje svoje čuvaše, za samo kap vode njene, no Škurda više ni pod kamenom ne proticaše. Samo bijeli kamen na izvoru leži i sjećanje na šum rijeke čuva. Lica svoja vile gorske jutrima su umivala, noći svojom tamom grad su prekrivale, a duše nespokojne ni sna više ne usnuše…Na Vilinom mostu pjesma je polako jenjavala, a Alkima svoje kose više nije rasplitala. Kočije zlatne na Vilinom mostu beživotno pred dvore stojaše. Tuga je lomila Alkimino srce, dok je vilama svojim lice u magli nazirala. Spusti se vila Alkima u grad utjehu da potraži i pred vratima gradskim za ulazak zamoli.
Ali vrata grada ni pred vilom se ne otvoriše. Skrhana tugom na kamenu Škurdinom, glavu spusti moleći nebo da sjaj zvijezda ugasi i viline dvore zauvjek zatvori. Stegnu srce kamen studeni i poslednju kap vode Alkimi na dlan spusti. Ozarena vila kamenu se nakloni, lice vodom Škurdinom umi, kose rasplete i ponovo zanosnom ljepotom more i planine razbudi. I uspravi se Posejdon u svoj svojoj snazi i opčinjen ljepotom Alkiminom uzviknu:“Vilo Alkimo, najljepša među vilama, duše poput izvora i srca poput mora plavoga. Darovat ću ti najčistiji izvor za tvoju ljepotu zanosnu, i svo blago mojeg carstva samo da mi kolo na valima mojim zaigraš.“
„Daruj meni i gradu mom naš izvor mili i učini da vječno šumi i duše napaja i lica nam umiva, a ja ću valima pjesmu slati i kolo raskošno svake noći na brdima našim za tebe igrati.“
I začu se žubor rijeke Škurde, otvoriše se vrata gradska, zaigraše vile kolo čarobno, rasu se prah brdima okolnim.

Stefan Bogdanović-IX1

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s