U SLAVU SVETOG TRIPUNA, ZAŠTITNIKA GRADA KOTORA I BISKUPIJE


DSC05509  FOTO_UZ_TEXT  SV Tripun

Dan Odvjetnika Kotorskog

Braćo, veselo slavimo

Društva, staroga pomorskog

Slavno načelo sljedimo;

Igru začnimo stogodnu,

Pjesmu pjevajmo narodnu;

Mornarica davna

Nek se dično ponovi,

I svečanost slavna

U radostni dan ovi.

Dakle, braćo, složno

U ljubav se združimo,

Svi skupa pobožno

Svete moći slavimo;

Uljezimo-svi u kolo,
Rukama ruke pružimo,

Pokažimo-svim okolo

Da slogu bratsku vriežimo;

Potvrdimo-uz prigodu

I mi ko naši djedovi,

Da u rodu-ne zaludu,

Jedne smo majke sinovi.

Po narodnome odjelu

I po sjajnome oružju,

Ali najveće po djelu

Izgled budimo okružju:

Vazda združeni u slogu

Hvale pjevajmo svi Bogu;

Jošter, braćo, složno

Mučeniku TRIPUNU
Pjevajmo pobožno

Pjesmu hvala potpunu;

A na mnogo ljeta

Mornarica živjela,

Nje zadaća sveta

Blagim plodom uzpjela!

Svi zajedno-svi o kolo

Rukama ruke stisnimo

Potvrdimo-svim okolo

Da slogu bratsku ljubimo;

Nasljeđujmo-to načelo

Što daše nama djedovi,

A Bog će dat-da veselo

Sljedit nas budu sinovi.

SVETI TRIPUN MUČENIK 

Religione sum Christianus, nomen mihi Тrурhоn est

Rođen godine 232. u Frigiji, gradu Kampsadi (Lampsako) koji je tada pripadao rimskoj provinciji Apamei. Ta je regija došla pod rimsku vlast 116. god. poslije Krista i zauzimala je veliki dio Male Azije, te je u III stoljeću pored Rima imala najveći broj kršćanskih zajednica. Kampsada je već u IV stoljeću bila biskupsko sjedište, a stanovništvo se pretežno bavilo poljoprivredom i stočarstvom. Jedan od prvih biskupa Kampsade Partenio (IV st.) proglašen je svetim. Danas su od Kampsade pronađeni vrlo mali ostaci pored gradića Lapseki u blizini Dardanelskog mora, današnja Turska.

Iz jednog kodeksa armenske redakcije saznajemo da su Tripunovi roditelji bili kršćani koji su svome djetetu dali tada dosta uobičajeno ime, čiji je etimološki korijen “Trüph” što znači: “soba plemenitog duha”,lat. i grč. Тrурhоn; hrvatski, kako već bilježi nadbiskup Andrija Zmajević u XVII stoljeću: “Našijem slovinskijem jezikom Tripun rečen”.

Još kao dijete Tripun je ostao bez oca i svu brigu za njegov kršćanski odgoj preuzela je njegova majka Eukarija.

U progonsvu kojeg je dekretom u prosincu 249. godine proglasio rimski imperator Decije, a koje je trajalo do siječnja 250. godine, te bilo sedmo progonstvo počevši od Nerona, a prvo koje je obuhvatilo čitav teritorij Rimskog carštva, mučeničkom smrću stradao je i mladi Tripun.

U progonstvima su kršćani (odrasli i djeca) bili primoravani prinijeti žrtvu, često nekoliko zrna tamjana pred statuom velikog imperatora. Za jednog kršćanina kojemu su paganski kultovi bili strani, a idolopo- klonstvo zabranjeno, odbijanje je značilo oduzimanje svih dobara, tamnicu, prisilne radove, mučenja, pa i smrt. Sve to nakon redovitog procesa. Tako je sveti Tripun iz svog mjesta rođenja odveden u Niceju gdje mu je pred prefektom, cijele Male Azije, Akvilinom održan sudski proces. Iz kodeksa Маrtyrium s. Tryphonis Graecum (X-XI st .) za kojega se smatra da najvjernije prenosi akte procesa na upit Akvilina:“Kojeg si stanja?” Tripun je priznao da je kršćanin, izjavom: “Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!”.Nakon trodnevnog mučenja kojim je trebalo prisiliti mladog Tripuna da žrtvuje bogovima i tako bude upisan u “libellus” (knjiga) apostata, Tripunu bi odrubljena glava. Tijelo svetog Tripuna bilo je preneseno u Kampsadu, pa zatim u Carigrad, a iz Carigrada u Kotor.


Slavna Glava sv. Tripuna, XV – XVI stoljeće
Sveti Bazilije Veliki (329.-379.), govoreći o relikvijama mučenika, piše: “Dodirujući moći mučenika uzimamo udjela u svetosti i milosti koja je u njima sadržana.” Tako se kult relikvija mučenika proširio na cijelu Crkvu osobito poslije Milanskog Edikta 313. godine, kada je sloboda kulta dovela i do nekih pretjeranosti u odnosu na relikvije mučenika, što je bio razlog da imperator Teodozije (347.-395.) strogo zabrani prijenos mučenika. Zabrana nije imala većeg učinka sve do IX – X stoljeća.

       Dan mučeništva (Dies Natalis) sv. Tripuna je 2. veljače, ali zbog blagdana Svijećnice prvotna Crkva je blagdan sv. Tripuna prenosila dan prije ili dan poslije 2. veljače. Mramorni napuljski kalendar (IX st.), carigradski sinaksarij, kao i ruski kalendari, te neki grčki sinaksariji anticipiraju, slave blagdan 1. veljače. Postcipiran, tj. 3. veljače, nalazi se u poznatom benediktinskom martirologiju (Usuardi Martyrologium IXst.) u kapuanskom kalendaru (XI – XII st .) kao i u kotorskom kalendaru (XV st.). Kada je godine 1582. došlo do promjene Julijanskog u Gregorijanski kalendar, što nije odmah i svugdje u Europi bilo s oduševljenjem primijenjeno i prihvaćeno. U Boki je radi toga bilo i prevjeravanja na pravoslavlje. Papa Klement VIII dekretom od 17. rujna 1594. godine potvrdio je slavljenje sv. Tripuna za Kotorsku biskupiju na dan 3. veljače. U Kotoru se danas sv. Tripun liturgijski slavi još: 13. siječnja – Prijenos Svetih Moći (Karike) i 10. studenog – Mali Tripundan.

       MOĆI SVETOGA TRIPUNA bile su prenesene, u doba ikonoklastičkih borbi, od strane Mletačkih pomoraca iz Carigrada u Kotor 13.1. 809. godine. Bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom znamenitom djelu “De administrando imperio” (O upravljanju carstvom), koje je nastalo u drugoj polovici X stoljeća navodi da Kotor posjeduje i časti zemne ostatke sv. Tripuna mučenika.


Sarkofag u kojem su donesene moći sv. Tripuna

       U arheološkim išlraživanjima sredinom i krajem XIX stoljeća pronađen je sarkofag s latinskim natpisom Andree Saracenisa, kotorskog građanina, i žene mu Marije, koji su otkupili moći sv. Tripuna od mletačkih pomoraca i njemu u čast u Kotoru sagradili prvu crkvu početkom IX stoljeća. Temelji te crkve otkriveni su u arheološkim istraživanjima poslije katastrofalnog potresa 1979. godine. Osim ovoga sačuvan je i diooltarske pregrade iz IX stoljeća na kojoj je latinski natpis, koji spominje biskupa Ivana i navodi datum, mjesec i godinu – 13.1. 809.
Stoga, povijesno sasvim utemeljeno i sigurno, Kotor već 1200 godina časti i čuva moći maloazijskog mučenika Tripuna i prema legendi, i prema sigurnim povijesnim podatcima. Treba naglasiti da legenda u srednjem stoljeću nema isto značenje što i danas, naime legende su bili spisi u najvećoj mjeri hagiografije koje je trebalo čitati. Prvotna Crkva brižno je vodila popis svojih mučenika na osnovu kojih je kasnije oblikovan i nastao martirologij na Zapadu, a Menolog i Žitija na Istoku. Martirologij su imale i lokalne crkve od kojih je napravljen sveopći martirologij za Rimsku crkvu.

Dio oltarske pregrade sa pomenom biskupa Ivana i datumom 13.1. 809., Bazilika-katedrala sv. Tripuna

       Glede života sv. Tripuna u najvećoj mjeri se koriste grčki izvori, budući da je on svetac iz Male Azije i postoji veća vjerojatnoća da su podaci o njemu, nastali na prostorima gdje je živio i mučen, točniji od rimskih izvora. U najvećoj mjeri koriste se izvori koje nam donosi Hippolyto Delehaye Asta Sanstorum.Tu je sabrano 8 tekstova, 5 na grčkom i 3 na latinskom jeziku. Autor je upotrijebio rukopise od VIII do XVII stoljeća, koji se čuvaju u Parizu, Milanu, Jeruzalemu i Vatikanu. Kao osnova za naučnu hagiografiju sv. Tripuna, poslužili su mu tekstovi iz poznatog benediktinskog Uzuardovog martirologija, nastalog 875. godine. Još se glede sv. Tripuna koriste i spisi Simeona Metafrasta (X stoljeće). Rimski je martirologij kompletirao Baronius 1586. godine, upravo uzimajući za polazište Uzuardov rukopis. Prvi martirologij nastao je u IV stoljeću, a sastavio ga je sv. Jeronim.

Sarkofag Andree Saracenisa i njegove žene
Marije, IX stoljeće, Bazilika-katedrala sv. Tripuna

 Ikonoklastičke borbe, koje su započele 732. godine za vrijeme Leona Izaurijskog III i trajale više od jednog stoljeća, bile su razlog da su iz Carigrada, i sa Istoka, na Zapad bile prenesene brojne relikvije, ikone i crkveni liturgijski predmeti. Kasnije u križarskim ratovima i osnivanjem Latinskog carstrva (XIII stoljeće) u prijestolnici na Воspоru, također su sa Istoka, osobito Carigrada na Zapad bile prenešene brojne crkvene i ostale dragocjenosti (furtum sacrum). I pored toga, što na Istoku sjećanje na to budi podozrenje, ipak je to sve ostalo sačuvano. To pripada općem dobru čovječanstva. Ali ono što je preteklo, a nije baš bilo malo, te je dočekalo pad Carigrada 1453. godine, nestalo je bez traga u nepovrat.

Bazilika – katedrala Sv. Tripuna, Kotor

Izvor: Web portal Montenegrina

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s