O hrvatstvu Bokeljske mornarice


Izvor: http://glasbrotnja.net/vijesti/

Napisao sam dvije knjige, a imam i niz tekstova po drugim knjigama u kojima upozoravam kako i Srbi i Crnogorci svojataju kulturnu baštinu Hrvata Boke kotorske. Zgodan primjer kako svojataju i ugledne Hrvate dan je u tekstu Velikosrbi svojataju i po Španjolskoj, iz 1998. godine:

josippecaric
Josip Pečarić

Dobio sam dva pisma iz Boke s kopijom članka: “‘Pobjeda’ saznaje: Uručena nagrada ‘Luka Brajnović’ – Nagradu dobio i poznati španski novinar Miguel Delibes iz španskog grada Valadolida”. Karakteristična je prva rečenica ovog teksta: “‘Pobjeda’ je nedavno pisala da je u Španiji ustanovljeno visoko novinarsko priznanje koje nosi ime Crnogorca Luke Brajnovića, nastanjenog u španskom gradu Pamploni.” Također sam iz Njemačke dobio pismo velikog hrvatskog pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka s člankom iz lista “Evropske Novosti” (uredništvo u Beogradu, a pretiskuje se u Frankfurtu) od 26. X. 1997.: “Kako i zašto je ugledna nagrada udruženja novinara Španije dobila ime našeg čoveka. Dobri profesor Luka…”. Tako je na primjeru prof. Luke Brajnovića zorno pokazano koliko je ogroman velikosrpski kompleks hrvatske kulturne baštine. Četristo godina pod turskom vlašću znači za njih i 400 godina bez kulturnog stvaranja – bez baštine, pa taj nedostatak pokušavaju nadoknaditi otimajući hrvatsku kulturnu baštinu. Tako prisvajaju ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske. A profesor Brajnović jest Hrvat iz Boke kotorske.

Inače, moj razgovor s prof. Brajnovićem tiskan je u “Hrvatskom slovu” od 25. travnja 1997. pod karakterističnim naslovom: “Luka Brajnović: Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke”.

Cijela ta priča je, zapravo, dana u mojoj rečenici koja je podnaslov prve, a naslov druge knjige: U BOKI KOTORSKOJ SVAKI KAMEN GOVORI HRVATSKI.

Zapravo, sadržaj te tvrdnje dao je blaženi (uskoro sveti) Alojzije Stepinac kada je prije rata posjetio Boku kotorsku: Svaki kamen Boke kotorske dovoljno jasno kazuje visoku kulturnu razinu hrvatskog življa, ujedno je najbolji dokaz, tko je zapravo autohtoni element Boke kotorske.

Podatak kako je po službenim crnogorskim izvorima 2/3 pokretnog i 40% nepokretnog spomeničnog blaga Crne Gore u Boki kotorskoj (a ogroman dio pripada Crkvi u Hrvata, pa očito je da ti podatci govore o hrvatskoj kulturnoj baštini) često sam isticao. Vidim da ga danas ističu i Hrvati koji žive u Boki.

U knjigama, pa i tom članku iz 1998. spomenuo sam kako je Bokeljska mornarica među prvima na udaru. A to traje i do današnjih dana pa se danas očekuje uvrštavanje Bokeljske mornarice na UNESCO-vu listu nematerijalnih kulturnih dobara, uz dakako, međunarodnu zaštitu Bokeljske mornarice kao nematerijalnog kulturnog dobra od nacionalnog interesa Crne Gore.

Jasno je da će se pritom dogoditi ono na što sam upozoravao sve ove godine (ne samo ja već i naš književnik i povjesničar prof. Đuro Vidmarović) da pritom riječ HRVAT sigurno nigdje ne će biti spomenuta. A spomenimo da se radi o organizaciji čiji je odred sudjelovao na pogrebu Stjepana Radića.

Spomenimo ovdje samo jedan članak prof. Vidmarovića: Crnogorizacija kulturne baštine Hrvata u Boki kotorskoj? – portal HKV-a, 20. 12. 2010. U njemu Vidmarović komentira članak koji je upodgoričkoj “Pobjedi” 6. prosinca 2010. objavio izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Crne Gore u Vatikanu, Nj. E. Anton Sbutega , u kojemu se osvrće na veliku izložbu kojom je 7. prosinca 2010. Crna Gora predstavila u Italiji svoju kulturno-povijesnu baštinu. Izložba je priređena u Venecijanskoj biblioteci “Marciana”, pod naslovom “Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture”. Vidmarović, koji potpisuje svoj članak i kao veleposlanik u m., zaključuje:

Zamislimo sljedeću situaciju: Hrvatska priređuje izložbu u kojoj su eksponati iz srpskih manastira Krka i Gomirje, pri čemu prešućuje ime naroda koji je vlasnik tih eksponata i čiji identitet oni dokazuju. Tko se sve ne bi osovio na sve četiri?

U konkretnome slučaju riječ nije samo o prešućivanju hrvatskoga narodnoga imena, već o oduzimanju identiteta.

Konačno: čime bi bila ugrožena velebnost crnogorske venecijanske izložbe o kojoj je riječ, da je kolega Sbutega naveo stvarno stanje stvari? Zar on misli da će Crna Gora na ovaj način, verbalističkim žongliranjem s etnonimima, steći neke dodatne bodove u očima Europljana? Ta svaki obrazovaniji povjesničar u Veneciji poznaje povijest i etničku sliku Boke kotorske. Osim toga, zašto se kititi tuđim perjem?

No, žalosno je što u ovome čudnom odnosu prema Hrvatima sudjeluje i kancelar kotorskoga biskupa, domaći sin, don Anto Belan. Navodim ulomak iz njegovoga članka, prema Portalu “Radio Dux”:

“…Ovom izložbom Kotorska biskupija još jednom se potvrđuje kao najstarija institucija kulta i kulture na prostoru današnje Crne Gore, i danas predstavlja sponu Crne Gore sa zapadom. S toga je država Crna Gora pozvana da adekvatno prepozna i valorizira tu njenu ulogu. Dvije značajne izložbe, ona u Zagrebu 2009./10. i ova u Veneciji 2010./11. bile su iz fundusa Kotorske biskupije, a obuhvatile su više od 2000 predmeta umjetničke vrijednosti od V. do XIX. stoljeća. To je prvi put od stjecanja nezavisnosti da Crna Gora s ovako velikim i značajnim izložbama izlazi pred međunarodnu kulturnu javnost”.

Ovo što smo pročitali, navodi samo na jedan zaključak: nakon što je potisnuto hrvatsko narodno ime, počelo je i prisvajanje njegove kulturne baštine. To ne smije ostati bez odjeka u Hrvatskoj. Za razvijanje dobrosusjedskih crnogorsko-hrvatskih odnosa, a pisac ovih redaka želi napredak tih odnosa, potrebno je čuvati nacionalne manjine, kako bi mogle vršiti časnu ulogu mosta između Države većinskoga i Države matičnoga naroda.

Cijeli Vidmarovićev tekst možete naći na mrežnoj stranici: http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/7396-crnogorizacija-kulturne-batine-hrvata-u-boki-kotorskoj.html.

Zato je doista velika stvar što u Hrvatskoj postoje udruge s imenom: Hrvatska bratovština “Bokeljska mornarica 809”. To pokazuje činjenica da se u zadnjih 14 godina stalno pokušava izbaciti riječ “hrvatska” iz tog imena. To se ponovilo i nedavno. Dana 28. V. 2014. održana je Izborna skupština Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica – 809 Zagreb“, na kojoj je dosadašnje vodstvo željelo izbrisati pridjev “hrvatska”. Nisu uspjeli! Za novog predsednika izabran je onaj koji je najzaslužniji što do te promjene nije došlo – Ivo Škanata. Škanata je bio podpredsjednik Bratovštine i u znak protivljenja takvoj promjeni je odstupio s tog mjesta. Oni koji su ga podržavali istakli su njegovu kandidaturu za predsjednika i na spomenutoj skupština dobio je povjerenje većine nazočnih Bokelja. Inače, Ivo Škanata je rođen u Tivtu 1951., gimnaziju je završio u Kotoru, a Pravni fakultet u Zagrebu. Bivši je član Uprave Kraša i dugogodišnji direktor u poznatim hrvatskim tvrtkama – bivšoj zagrebačkoj tvornici duhana i u Narodnim novinama.

Ovdje vam dajem dijelove pisma koji je tada uputio članovima Predsjedništva koje je želilo promjenu imena. Njegova raščlamba je doista izuzetna, pa ne moramo dvojiti da je “Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica – 809” dobila doista izuzetnog predsjednika.

Pogledajmo dijelove te raščlambe:

Dragi Bokelji, članovi Velikog vijeća Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica – 809 Zagreb.

[…]

Ako imenu nisam kumovao, to ne znači da kumče nisam prigrlio. Kasniji razvoj događaja me je uvjerio da kolikogod je moj stav o potrebi dijaloga s Kotorom bio ispravan, toliko su očekivanja bila nerealna. Naime, za razliku od njih u Kotoru, ja nikada nisam dvojio da Bokeljska mornarica pripada nama, Hrvatima (prvenstveno).

Pomirba vlastitih uvjerenja s ishitrenim rješenjima bila je nužna da bi opstala nada da će jednoga dana razgovor o toj temi s Maticom u Kotoru biti moguć. Zrno smisla postojanju tog imena pronašao sam u činjenici da se, ipak, preko njega u javnost, urbi et orbi, šalje poruka da promišljanja o Bokeljskoj mornarici nisu omeđena sastavnicama njegova imena, nego da je kontekst puno širi, da uključuje i traženje odgovora na pitanje: je li Bokeljska mornarica ničija, svačija ili nečija.

Uoči zadnje skupštine Bratovštine prihvatio sam poziv našega gastalda da se ponovo uključim u rad Društva, sada Bratovštine. Promjene koje sam zatekao nakon 20-tak godina izbivanja uočljive su svuda, a ne samo u nazivu. Bratovština je organiziranija nego je to bilo Društvo, otvorenija prema užoj i široj zajednici, prisutnija u medijima, predana očuvanju i afirmaciji kulturne baštine, ne izbjegavajući se, pritom, posebno tamo gdje se dijele financijske potpore predstavljati kao “udruga u kulturi”. Riječju: neusporedivo je aktivnija. Na koncu i skućila se, članovi se ne sastaju po restoranima i kavanama nego u vlastitim prostorijama.

Osim spomenutih, uočio sam vrlo brzo još jednu, možda i najvažniju razliku. Bratovština nema dobar odnos s matičnom Bratovštinom u Kotoru. Službena komunikacija među tim dvjema udrugama gotovo da ne postoji. Nju nadomještaju osobni kontakti njihovih čelnika. Razlog svojevrsnoj ekskomunikaciji kojoj je naša Bratovština izložena je, kako mi je bilo rečeno, to što u nazivu nismo usklađeni s Maticom. Naravno odmah sam zaključio ono što mi je u kasnijim razgovorima i potvrđeno: iza zahtjeva za usklađenjem naziva, krije se zahtjev da se iz naziva izbriše pridjev “hrvatska” te da ne ćemo moći računati na majčin zagrljaj dokle god ne vratimo ime koje nam je ona dala.

Prva zadaća – promjena naziva bratovštine

Upravo vraćanje naše udruge pod okrilje majke Bokeljske mornarice u Kotoru lajtmotiv je djelovanja u sadašnjem mandatu našeg agilnog predsjednika, čija energija i, posebno, entuzijazam koji iskazuje u vođenju udruge zaslužuju svaki respekt. Gotovo da bi se moglo reći da je posvećen cilju da se uspostavi formalna veza s Maticom, uvjeren da ćemo tako moći utjecati na odluke koje se budu donosile u Kotoru. Dakako, jasno mu je da iz naziva treba maknuti pridjev. To, kako kaže, ne bi trebao biti problem jer za opravdanost te promjene kao argument postoji povijesno iskustvo koje svjedoči da Bratovština Bokeljska mornarica nikada nije bila nacionalno određena, da su mornari koji su plovili pod zastavom Sv. Tripuna bili pripadnici svih vjera i nacionalnosti

Notorno je da stav o potrebi mijenjanja sadašnjeg naziva koji se u Hrvatskoj posve udomaćio izazva prijepore. Nije, također, tajna da za provedbu ideje o promjeni naš Gastald nema podršku u dvjema najaktivnijim Bratovštinama – zagrebačkoj i pulskoj. Zato je savezništvo potražio i (navodno) dobio u atrofičnim bratovštinama splitskoj i dubrovačkoj te revitaliziranoj riječkoj. Podijeljenost mišljenja, u prvom redu među nama Hrvatima iz Boke, o tom pitanju i vremenski odmak od zbivanja koja su doprinijela jačanju nacionalne svijesti pripadnika svih naroda bivše države sugeriraju da je ovo sada možda pravi trenutak da se otvori to pitanje ne samo u Zagrebu, nego i u Kotoru. Pri tome mislim da bi razgovor o toj temi trebao započeti odgovorima na dva, po meni, važna pitanja: može li povijesno iskustvo biti argumentom da se nešto ne mijenja? I drugo, koji bi argument bio da to isto nešto, zapravo, treba mijenjati?

Čemu nas uči povijest?

Niječan odgovor na prvo postavljeno pitanje izvodim iz cjelokupne povijesti svijeta, iz zdravog razuma i gledajući oko sebe. Temeljem svega toga zaključujem da je povijesno iskustvo samo po sebi promjenjivo. Dapače, povijest je nastala iz promjena, ona se njima hrani, bez promjena nema povijesti. Povijest je, mogli bismo reći, promjena sama. Promjene se događaju svakodnevno i svuda, pa tako i našoj neposrednoj okolini.

Kako to drugi rade?

Godine 1998. na Svjetskoj izložbi u Lisabonu crnogorska država da bi se pokazala pred svijetom kao mediteranska država koja od davnih dana pripada zemljama naprednog civilizacijskog kruga predstavila je Bokeljsku mornaricu kao dio svoje tradicije. Prije pet, šest godina Nikola Ciko, sadašnji, mislim, predsjednik Bokeljske mornarice u Kotoru, tada kao veleposlanik Crne Gore, danskoj je kraljici predao vjerodajnice u odori Bokeljske mornarice, zajedno sa suprugom koja je za tu prigodu obukla lastovsku nošnju. Prije par godina svjedočili smo sudjelovanju patrijarha srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohija u završnoj figuri plesa Bokeljskog kola u povodu proslave Sv. Tripuna. Prošle godine ugostili smo Pomorski muzej Crne Gore iz Kotora koji je Bokeljima u Zagrebu u godini obilježavanja godišnjice osnutka Muzeja kroz slajdove svojih eksponata predstavio dio povijesti crnogorskog pomorstva. Premda se ne tiče Mornarice i pomorstva, kao dokaz o promjenama svim i svuda navest ću događaj iz prošle ili pretprošle godine kada je crnogorska TV, predstavljajući njezinu kulturnu baštinu, preko satelita u svijet poslala video zapis o tradicionalnoj lastovskoj svadbi na kojoj je barjaktar mahao visoko uzdignutom crnogorskom zastavom.

Kako ove događaje, a sigurno nisu jedini, obrazložiti stavom našega predsjednika o povijesnom iskustvu?

Nikako! I ti događaji potvrđuju da stalna na tom svijetu samo mijena jest, što bi rekao Petar Preradović. Sve je drugo promjenjivo, rekli bismo mi danas.

Što nam pokazuju ovi događaji?

Pristupajući im u dobroj vjeri, spomenute događaje tumačim kao svjedočenje o tome kako država prisvaja kulturne vrijednosti koje, najvećim dijelom, nisu stvarali pripadnici njezina matičnog naroda i koje su, istina, nastale na njezinom teritoriju, ali u vrijeme kada on nije bio dijelom te države. Posve svjestan tankoće crte koja dijeli nacionalno i državno i činjenice da će ona svakim danom sve više blijediti, ipak smatram da se u činjenici teritorijalne pripadnosti Boke Crnoj Gori nalazi snažan argument države i njezinih institucija za takvo postupanje. Međutim, reći da je neka vrijednost nastala na određenom teritoriju, a ne spomenuti tko ju je stvorio, za mene znači izreći tek dio istine, s time da ne bih zamjerio nikome tko bi takvu informaciju okvalificirao očitom neistinom.

Prešućivanjem nacionalnog identiteta osoba i institucija u okviru kojih su oni stvarali vrijednosti kojima se Crna Gora, kao što smo vidjeli, jako ponosi, osim što se javnosti ne šalje cjelovita informacija, ima još jednu za nas vrlo važnu posljedicu: negira povijesnu nazočnost Hrvata na prostoru Boke Kotorske.

Koja je razlika između Iva Visina i Vuka Mandušića?

Što može, primjerice, pomisliti stranac nakon što u Pomorskom muzeju Crne Gore dobije informaciju da je Ivo Visin “prvi južni Slaven koji je oplovio svijet”? Može li išta drugo zaključiti osim da se radi o Crnogorcu koji je prvi među južnim Slavenima oplovio svijet? Ne znam je li Ivo Visin ikada za sebe rekao da je Hrvat, ali isto tako nisam ni siguran da se Vuk Mandušić izjašnjavao kao Crnogorac, a to ipak nije bila nikakva zapreka da bude slavljen i opjevan kao crnogorski, a ne južnoslavenski junak. Da zaključim: ako nešto u Crnoj Gori nije označeno kao hrvatsko (albansko, srpsko…), po definiciji je crnogorsko. Ovdje, ipak, istine radi moram napomenuti da jedan opći model prikazivanja povijesnih vrijednosti, karakterističan za države s dominantnim matičnim narodom, pogotovu na ovim našim prostorima, samo primjenjujem na našu konkretnu situaciju.

Zašto bi nam trebalo biti važno isticanje nacionalnog identiteta?

Je li nama važno isticanje nacionalnog identiteta? Treba li nam ono biti važno? Zašto bi nam, uopće, to bilo važno?

Na sreću ili na žalost, teško mi je procijeniti, ali siguran sam da živimo u vremenu i na prostoru na kojemu je svima koji ga naseljavaju, u potrebi za afirmacijom svoje nacije i države, jako važno svijetu pokazati povijesne nacionalne vrijednosti, nerijetko želeći se prikazati starijim, kulturnijim, većim i u povijesti značajnijim nego stvarno jesu. Dakako, mi bokeljski Hrvati te teme ne namećemo, kao što to nikada u prošlosti nismo ni radili, pa je možda dijelom i to razlogom da smo sada tu gdje jesmo, ali ih prihvaćamo. Da, hrvatstvo nam je važno kao pojedincima, a to dokazujemo okupljanjem u udrugu (prije društvo, sada bratovština) kamo nas je dovela prije svega svijest o istoj nacionalnoj pripadnosti. Očito je važno i udruzi, jer je pronalaženju hrvatskog identiteta na povijesnom prostoru Boke, podupirući u svakom pogledu rad naših članova koji istražuju povijest Boke, posvetila značajan dio svojih aktivnosti. I treba nam biti važno jer živimo tu i sada i pozvani smo vrijednosne poruke dobivene od svojih predaka prenijeti našim potomcima. Isticanje nacionalnog identiteta trebalo bi nam biti važno najmanje zbog dva razloga – istine i održavanja na svijetlo dana činjenice da prostor Boke Kotorske Hrvati nisu naselili 1945., da sa svojom kulturom i tradicijom nisu došli u Crnu Goru, nego da je država Crna Gora došla njima.

Kako nas vide Crnogorci u Zagrebu?

Ako povijesno iskustvo, vidjeli smo na primjerima drugih, nije nikakva zapreka da sadašnji naziv naše bratovštine ostane, postavlja se pitanje postoji li koji drugi razlog da se iz naziva izbriše pridjev?

Za odgovoriti na pitanje treba li u nazivu zadržati pridjev ili ne, po mojem mišljenju, nije važno povijesno iskustvo, nego iskazuje li naziv (i pridjev u njemu) identitet naše udruge, šaljemo li njime drugima istinitu poruku o nama samima. Pri tome, kada se razmišlja o promjeni imena, premda nije od presudne važnosti, dobro je uzeti u obzir i povratne informacije koje dobivao od onih s kojima na bilo koji način dolazimo u doticaj.

Kao i danas, tako i prije četrdesetak, pedesetak godina članom Društva/Bratovštine mogao je biti gotovo svatko. Nije čak morao biti ni Bokelj, za članstvo u Društvu kvalificirao bi se već izjavom da je ljubitelj Boke. Nacionalne vrijednosti, ne samo kao stav službene politike, nego kod značajnog broja ljudi kao prevladavajući oblik svijesti, bile su potisnute na račun unitarističkih. Međutim i u takvim okolnostima, kada nacionalno određenje nije imalo pravo javnosti, kada smo bili poticani da svi sve smatramo svojim, Crnogorci koji su bili članovi Društva i koji su dolazili na Bokeljske večeri mogli su se izbrojati na prstima jedne ruke. Postavlja se pitanje zašto je tome bilo tako, pogotovu kada se zna da u to vrijeme nisu imali svoju zavičajnu ili nacionalnu udrugu u Zagrebu i da je jedina veza s Crnom Gorom bila upravo naša udruga? Logičan i jedino ispravan odgovor bi bio: zato jer Bokeljsku mornaricu ni bokeljski Crnogorci, a pogotovu oni iz unutrašnjosti nisu smatrali svojom!

S istim zaključkom otišao sam prije par godina s prijema kod pomoćnika ministra vanjskih poslova Crne Gore priređenom u njihovu veleposlanstvu u Zagrebu. Prijemu su prisustvovali predstavnici udruga čiji su članovi porijeklom iz Crne Gore. Tako su bili predstavnici Zajednice Crnogoraca, Društva Montenegro, Društva Bjelopoljaca (čitaj: muslimana, Bošnjaka) i Jozo i ja. Trebalo je izvijestiti pomoćnika ministra o radu udruga kojima pripadamo i o problemima s kojima se u radu susrećemo i sl. Prvi je referirao predstavnik Zajednice Crnogoraca koji je završio, otprilike, riječima: “Toliko o nama, a o problemima koje ovdje muče Hrvate iz Crne Gore reći će Vam predsjednik Bokeljske mornarice…”

O stavu zagrebačkih Crnogoraca i predstavnika crnogorske države o nama, možemo prosuđivati imajući u vidu više nego dobru suradnju i s jednima i drugima. Od osamostaljenja Crne Gore, u pisanoj korespondenciji s njezinim predstavnicima u svakoj prigodi koristili smo memorandum Bratovštine, usmeno se predstavljali punim imenom, oni se nama obraćali, također, navodeći naš puni naziv. U neposrednom kontaktu na skupovima kojima sam prisustvovao nikada nisam zapazio da bi riječju ili gestom bilo tko od njih izrazio nezadovoljstvo nazivom naše Bratovštine. Dapače, uvijek smo bili srdačno primljeni u njihovoj sredini, a sjećanja na ugodno provedene trenutke s njima još uvijek su jako svježa. Dojam je, teško je naravno biti kategoričan, da predstavnicima crnogorske države u Hrvatskoj ne smeta naš naziv, barem ne u mjeri koja bi izazvala potrebu otvorenog izražavanja nezadovoljstva njime.

Možda bismo tu blagonaklonost Crnogoraca u Hrvatskoj prema nama mogli protumačiti tako da oni u želji da zadrže visoku razinu suradnje s nama, naš pridjev u nazivu shvaćaju kao državno, a ne nacionalno određenje, s obzirom da udruga djeluje u Hrvatskoj. Ako je i tako, to samo potvrđuje da naš naziv, za razliku od nas, oni ne smatraju problemom.

Kako nas je prihvatila hrvatska javnost?

S druge strane, od osamostaljenja Hrvatske, pojačanu nazočnost naše Bratovštine u medijima, ostvarene brojne kontakte s državnim i kulturnim institucijama i njihovim predstavnicima, s nama sličnim društvima i općenito naklonost hrvatske javnosti trebamo zahvaliti upravo činjenici da smo se deklarirali kao hrvatska udruga. Izvan toga konteksta zanimanje za nas ako bi uopće i postojalo, bilo bi daleko manje, usudio bih se čak tvrditi da bi ono bilo manje nego potkraj prošloga stoljeća, s obzirom da danas, za razliku od onda, živimo u vremenima u kojima je za pristup javnosti nužna prije svega nacionalna legitimacija.

Možemo, dakle, zaključiti da je recepcija naziva: “Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica – 809 Zagreb” u hrvatskoj javnosti i na razini institucija kojih se mi tičemo, potpuna.

Ako naš naziv ne smeta predstavnicima crnogorske države u Hrvatskoj ni predstavnicima udruga građana crnogorske nacionalnosti koje ovdje djeluju, ako nas je prihvatila hrvatska javnost, zašto naši u Kotoru uporno traže njegovu izmjenu i zašto je predsjednik naše Bratovštine spreman prihvatiti njihov ultimativni zahtjev? Odgovor je za obje strane isti: Bokeljska mornarica nije i nikada nije bila nacionalna tvorevina, pa prema tome ne može biti hrvatska!

Je li Bokeljska mornarica bila multietnička?

Kada se Bokeljskoj mornarici oduzima nacionalni predznak, obično se kao argument navodi da su pomorci koji su plovili na kotorskim brodovima, kao i vlasnici tih brodova bili pripadnici raznih vjera i nacionalnosti, posebice se ističe admiral Matija Zmajević, za kojega se navodi da je pravoslavnog, danas bismo rekli: crnogorskog podrijetla.

Ne sumnjam u istinitost tih tvrdnji. Zagovornici teze o multietničnosti Mornarice, barem oni u Zagrebu koje ja poznajem, kada govore o toj temi, međutim, često brkaju pojmove i poistovjećuju Bokeljsku mornaricu, odnosno Bratovštinu kotorskih pomoraca (instituciju) i bokeljsku mornaricu (općeniti naziv za brodovlje, pomorce i pomorske ustanove Kotora toga vremena).

Naravno da je među mornarima, zapovjednicima i vlasnicima brodova bilo pripadnika raznih vjera i nacionalnosti, ali je pitanje jesu li svi oni bili članovi Bratovštine kotorskih pomoraca. Prije nego se kategorički ustvrdi da Bratovština, odnosno Bokeljska mornarica nema nacionalni predznak trebalo bi istom rezolutnošću potvrdno odgovoriti na pitanje: je li činjenica da je Bratovština nastala i da je djelovala pod snažnim utjecajem Katoličke crkve bila privlačna pripadnicima drugih vjera i nevjerujućima u tolikoj mjeri da bi postali njezinim članovima? Je li, s druge strane, razumno pretpostaviti da je upravo konfesionalna obojenost Bratovštine mogla biti razlogom da su njezino dominantno članstvo činili katolici? Nadalje, bi li ikoga iznenadilo ako bi se pronašli povijesni izvori koji bi pokazali da je u to vrijeme Kotor, kao gospodarski, kulturno i u svakom drugom pogledu razvijenija sredina od njegova zaleđa, asimilirao došljake te da su pojedinci radi brže i potpunije integracije u takvu sredinu, pogotovo oni koji su reflektirali na više pozicije na društvenoj, odnosnoj profesionalnoj ljestvici, mijenjali vjeru i prelazili na katoličanstvo. Konačno, ako u srednjem ili kasnom srednjem vijeku ne možemo s velikim pouzdanjem govoriti o nacionalnoj pripadnosti članova Bratovštine, možemo li razumno pretpostaviti da su se potomci tih katolika – članova Bratovštine kasnije, kada je došlo do nacionalne diferencijacije u najvećem broju izjašnjavali Hrvatima? Pritom mislim na katolike koji su tu vjeru primili odmah po rođenju, ali i na one koji su je primili kao odrasli.

I na kraju, koji odgovor na pitanje postavljeno u naslovu ovoga poglavlja možemo dati raščlambom povijesnog podatka koji u knjizi “12 vjekova Bokeljske mornarice” iznosi povjesničar dr. sc. Slavko Mijušković, citiram: “Naime, kad je Skupština Bokelja 13. juna [1848., op. a.] vijećala na Prčanju u vezi poziva bana Jelačića i Hrvatskog sabora za prisajedinjenje Boke, s Dalmacijom Hrvatskoj, najviše su se istakli kotorski i drugi bokeljski pomorci da do tog prisajedinjenja zaista i dođe”? Jesmo li pristrani ako zaključimo da je sjedinjenje Boke s Hrvatskom bila želja bokeljskih Hrvata? Ako je točan povijesni podatak da je ta želja, među svim društvenim slojevima Boke toga vremena, bila najizraženija u pomoraca, znači li to da su Hrvati bili najbrojniji među njima? Ako ustvrdimo, što bi bilo logično, da jesu, je li razumno pretpostaviti da su i u Bokeljskoj mornarici Hrvati bili dominantna nacionalna skupina? Odgovori na ova pitanja nameću se sami od sebe, ali bez obzira što tko zaključio, jedno je sigurno: sjedinjenje Boke s Hrvatskom nije mogao biti izraz težnji multietničke Bokeljske mornarice!

Čija je Bokeljska mornarica?

Od kada sam čuo za Bokeljsku mornaricu pa do dana današnjeg nisam sreo Bokelja Hrvata koji Bokeljsku mornaricu ne bi smatrao dijelom svoga nacionalnog identiteta. Svijest o tome velikoj većini njezinih članova daje smisao i svrhu angažmanu na očuvanju njezine tradicije. Da Bokeljsku mornaricu ne smatramo svojom, velika većina nas bi se, uvjeren sam, posve drukčije odnosila prema toj nesumnjivoj kulturološkoj vrijednosti. Samo pripadnost zavičaju ne bi mogla proizvesti emociju koja tu našu vezu čini neraskidivom.

Kada kažem da je Bokeljska mornarica hrvatska ne obuzima me osjećaj nelagode, ne smatram da sam nešto krivo rekao, da sam nekome oteo nešto što je njegovo.

S druge strane, s mnogim Crnogorcima sam kontaktirao, s ne malim brojem se družio, s nekima i prijateljevao, ali nikada mi nitko od njih nije rekao, niti gestom ili postupkom pokazao da Bokeljsku mornaricu smatra dijelom crnogorske tradicije. Dapače, u svakoj prigodi bilo je zamjetno da pupčana povezanost Bokeljske mornarice s Katoličkom crkvom za njih predstavlja ogradu koja jasno dijeli njihovo od našeg dvorišta. Ne poričem da drugi imaju možda i drukčija iskustva, ali ona sigurno ne mogu promijeniti moje uvjerenje da u kolektivnoj svijesti Crnogoraca Bokeljska mornarica ne postoji kao dio njihova nacionalnog identiteta.

Ako Bokeljsku mornaricu Crnogorci ili velika većina njih ne smatra svojom, a mi Hrvati iz Boke gotovo svi je smatramo našom, čija je onda ona? Srpska? Austrougarska? Mletačka? Bizantska? Je li ničija samo zbog toga što ne znamo pouzdano pripadnici kojega naroda su je i kada osnovali? Možemo li prihvatiti stav da je ničija, znajući da “ničije” automatizmom postaje najprije države na kojoj se nalazi, a zatim vrlo brzo i njezina matičnog, odnosno većinskog naroda?

Ako je i nisu osnovali, za održavanje njezine tradicije (naj)zaslužni(ji) su Hrvati, ako ne za cijelo vrijeme njezina postojanja, a onda sigurno u vremenskom razdoblju koje je započelo daleko prije 1945. i, što je također, vrlo važno napomenuti, neprekidno traje do dana današnjega. Daje li nam to za pravo da je nazovemo našom? Daje li nam (više)stoljetna ukorijenjenost Bokeljske mornarice kao hrvatske udruge u kolektivnoj svijesti bokeljskih Hrvata pravo da je nazovemo našom? Po meni – da, osim ako se ne pokaže da se tu radi o kolektivnoj fikciji nas Hrvata ili o kolektivnoj krađi tuđeg identiteta.

Smatram, nadalje, da nacionalno određenje kolektiva dijeli sudbinu nacionalnog identiteta njegovih članova. Hoće li institucija ili udruga dobiti nacionalni predznak ovisi o volji njezina članstva u trenutku donošenja odluke, u konkretnim društvenim okolnostima. Kada je, pak, o ovom posljednjem riječ, vjerujem da povoljnijeg trenutka u zadnjih dvadesetak godina nije bilo, a da ga za dvadesetak godina možda uopće ne će ni biti.

Jesu li moguće promjene u Matici?

Kao i većina vas, dosta sam skeptičan da je išta moguće dolje promijeniti. U stavovima našeg predsjednika, zapravo, iščitavam većinsko raspoloženje u matičnoj bratovštini, slično mi govore i moji izvori iz Kotora, a i moja neposredna zapažanja bitno se ne razlikuju od te matrice. Deprimirajuće djeluje podatak da je njima dolje u Kotoru važnija jedna jedina beogradska udruga od pet udruga s područja Hrvatske. Obeshrabruje, također, njihova želja, iskazana u zahtjevu da se u Hrvatskoj organizira krovna udruga koja bi Bokelje predstavljala u Matici, čime se daleko brojnija bokeljskomornarička dijaspora u Hrvatskoj izjednačava u formalnim pravima s onom na prste jedne ruke izbrojivom u Srbiji. Kada kažem kako me to izjednačavanje obeshrabruje i žalosti, prisjećam se događaja iz sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada smo pokojni Mladen Pean i ja kao predstavnici našeg zagrebačkog društva prisustvovali proslavi Bokeljske večeri u Beogradu. I tada sam se isto osjećao gledajući ples kola Bokeljske mornarice, kada u koracima i figurama plesača nisam mogao prepoznati koje se to kolo uopće pleše. Atmosfera koja je potom stvorena, a posebice ona u kasne sate, pomogla mi je da shvatim da je to bilo Žikino kolo. Ako je prije četrdeset godina bilo tako, danas može biti samo četrdeset puta takvije. Posve mi je nejasno tko su ti ljudi u Matici i kakvim su se naopakim kriterijima vodili kada su takvu udrugu mogli prigrliti kao svoju, a našu odbaciti kao strano tijelo. Bojim se da i ovom prigodom možemo samo slegnuti ramenima i rezignirano konstatirati da Kotor kao intelektualno sjedište Boke, koji je dao mnoga velika imena, u cijeloj svojoj dugogodišnjoj i bogatoj povijesti nije uspio iznjedriti osobu koja bi imala intelektualnog kapaciteta i građanske hrabrosti artikulirati i javno zastupati nacionalne interese bokeljskih Hrvata.

Bez obzira na sve, zalažem se da se u Kotoru pokuša pronaći sugovornik i pokrenu razgovori o ovim pitanjima, ako ne zbog vjere u njihov uspjeh, a onda, barem s nadom, da nam oni koji budu dolazili iza nas ne će zamjeriti što nismo pokušali.

Bismo li promjenom imena naše udruge mogli utjecati na odluke u Matici?

Ne znam misli li naš Gastald doista da ćemo izbacivanjem pridjeva iz naziva ostvariti utjecaj na rad matičnog društva u Kotoru ili, u nastojanju da postigne svoj glavni cilj – uspostavu službenih veza naše bratovštine s Maticom – svjesno preuzima rizik da u poodmakloj životnoj dobi bude označen kao naivac. Misli li da mi iz Zagreba možemo utjecati na bilo koji način na izbor predsjednika matične bratovštine ili na imenovanje admirala Bokeljske mornarice? Naravno da bi takva očekivanja bila skroz nerealna. Možemo se mi nazvati ne znam kako, možemo im dati olovku i papir da sami napišu naše ime, to ni za dlaku ne će povećati naš utjecaj na njihove odluke. To što bismo dobili pravo glasa samo bi još više pojačalo simboliku naše nazočnosti na tijelima odlučivanja. Mi u Zagrebu željeni utjecaj možemo ostvariti, samo, jedino i definitivno ako se Bokeljska mornarica bude otvoreno deklarirala kao hrvatska udruga!

[…]

Vaš Ivo Škanata

U Zagrebu, na Valentinovo 2014.

Zaželimo predsjedniku Hrvatska bratovština “Bokeljska mornarica 809” puno uspjeha u njegovom plemenitom nastojanju da očuva hrvatsku kulturnu baštinu.

Objavljeno: Pečarić, Josip. O hrvatstvu Bokeljske mornarice. U: Marulić. Hrvatska književna revija. Časopis za književnost i kulturu. Zagreb, 47./2014., br. 3-4 (260), V.-VIII.2014., str. 143-156.

Akademik Josip PEČARIĆ

glasbrotnja.net

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s