Viktor Vida


Pjesnička večer Viktora Vide u Kotoru

 U organizaciji Centra za  očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, čiji je direktor Mirsad Mulić, u prostorijama kina Boka  u Kotoru , u srijedu, 30.0žujka 2011. organizirana je pjesnička večer u sjećanje na hrvatskog pjesnika Viktora Vidu.

Stihovima Viktora Vide, dramski umjetnik, Danilo Čelebić probudio je večeras u srcima Kotorana duh mrtvoga pjesnika i sjenama  minulog stoljeća vratio sječanja njegovom rodnom gradu Kotoru.

                        

 VIKTOR VIDA (1913.—1960.)

Viktor Vida je rođen 2. listopada 1913. u Kotoru, na blagdan Anđela Čuvara

Hvala Ti, Gospodine,

u svijetu sam bio.

Pod Tvojom krošnjom

sjena

među sjenama.

Hrvatski pjesnik, Viktor Vida, rođen u Boki Kotorskoj, maturirao je u Podgorici, gdje je i počeo objavljivati svoje prve pjesme.Prve pjesme objavljivao je i u “Slobodnoj misli”. Zatim se zajedno s roditeljima seli u Zagreb.1937. godine diplomira povijest južnoslavenskih književnosti i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Nakon povratka u domovinu postaje knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu. 1941. godine predavao je na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Godinu dana kasnije, Vida definitivno odlazi u Italiju, a padom Italije 1943. ostaje bez posla u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Nakon proživljene krize, 1946. godine ponovo se zapošljava i to na mjesto činovnika u Pontificia Commissione Assistenza u Rimu. U tom vremenu posjećivao je čuveni Caffé Greco gdje je upoznao mnoge talijanske pjesnike, a zanimljivo je da su to mjesto posjećivali Krklec, Lendić, Nizeteo, Cesarić i drugi. Godine 1948. odlazi sa svojom obitelji (ženom i malim sinom) u Buenos Aires gdje je u početku životario na razne načine, osjetivši pri tom svu gorčinu emigrantskog života. Dvije godine poslije dobio je stalno namještenje skromna državna činovnika. U franjevačkom mjesečniku „Glas sv. Antuna“ tada je objavio većinu svojih pjesama, feljtona, književnih osvrta i eseja. Udrugoj polovici pedesetih godina intenzivnije surađuje u „Hrvatskoj reviji“. U posljednjem desetljeću svog života objavio je dvije zbirke pjesama „Svemir osobe“ i „Sužanj vremena“, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. U Zagrebu 1971. izlaze Otrovne lokve, što ih je uredio Mirko Rogošić.

Ja VJERUJEM u anđele: ima ih posvuda.
Na mostovima danju stoje od mramora,
Nepomični s nasmijanim licem prema nebu.

A kad dođe večer i svjetiljke se pale
I vode tmaste dobiju prelive ko svila,
Anđeoska lica od noći i od svjetala se ozare

I lete k nebu, k drugim kerubinima,
Jer svi anđeli Božji imaju krila.
(I kose im lepršaju na vjetru u jesen,
Kad lišće pada
U džardinima).

***
Zemlja je nastanjena anđelima.
Sretam ih svaki dan.
Jedan mi kaže uz put koliko je sati,
Veseo što može da mi pomogne,
Drugi, kada padne mrak,
Ljubazno mi veli pravac puta.
(Jedan od tih, koji paze, da čovjek ne
zaluta
I da u velegradu ne izgubi vlak.)

***
Ali najanđeoskiji anđeo u cijelom mom životu
Bijaše jedan ptičar.
Anđeo je sjedio na prašnom asfaltu,
A ja sam baš prolazio.
Bio sam malo gladan, od prašine i od
Bola.
U grlu me peklo, žeđao sam.
Na zidovima svugdje pisalo je:
-Pijte Coca-Cola!
Anđeo – taj ptičar – pozvao me k sebi,
I reče mi, kako sve je san:
Moj umor, žalost večeri, šum u
Krošnjama.
U gajbicama pjevale su ptice
Svih mogućih boja.

Ptičar, 1948.

Dubrovački list (2009.) piše:  http://www.dulist.hr/content/view/3476/176/

 >U svoju domovinu dolazio je krišom – u knjigama, sakriven u kovčezima prijatelja što se vraćaše kući – na Prčanj i Kotor. Nad Vidom je pao zaborav, još su se poneki sjećali tada pjesnika u izgnanstvu, ostali su pusti i kutevi zagrebačkih birtija, gdje je s svojim kolegama pjesnicima dočekivao zoru. Njegova rodna Boka ostala je daleka, nemogućnost dolaska na grobove svojih ga je tištila. Gubitak zavičaja konstantnim je izvorom Vidine nesretnosti, nesnalaženja i klonuća. Motivi rane mladosti, djetinjih čežnji, bjeline Perasta i čistoće Boke, žudnja za stvarnim i duhovnim zavičajem, traju u Vidinu pjesničkom svijetu neprekidno. Njega se još sjećala učiteljica iz Dobrote i prijatelji iz djetinstva. Jedan od njih, kapetan s Prčanja krišom je donio njegove pjesme u Boku, tih davnih i olovnih godina.

Sam Vida ovako je opisao svoju Boku:

Zavičaj

Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput osalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari… Naši graditelji, koji bijahu žarki kršćani, prelili su prigušenom čežnjom zarobljeni zrak među stupovima,izrađujući stajališta za vid krasnih perspektiva. U tim duhovnim iznašašćima, naši ljudi kao Laurana, učitelj Bramantea, pridonjeli su svoj dio apologiji Katoličanstva, ostvarenoj u Stanzama. Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao,poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike….. Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu!

Viktor Vida <

Dubrovački list (2009.)  ( http://www.dulist.hr/content/view/3476/176/)

Hrvatski pjesnik Viktor Vida rođen je u Boki kotorskoj 2. listopada 1913, na blagdan Anđela Čuvara (upoznavši Vidin život, nisam nimalo siguran da je taj posao Vidin Anđeo dobro obavio, očito bio je, barem na trenutak, nebrižan). Za Boku kotorsku govori se da je taj, svojedobno izgubljen, dragocjeni hrvatski mitski prostor nazivan i zaljevom hrvatskih svetaca osjenčan sjajem tradicionalnih rituala bokeljske mornarice, živa spomena na poznate pomorce i pouzdane kapetane, danas je politički i geografski odijeljen od Hrvatske, ali pisana riječ i svjedočenje životom potvrđuje da i dalje pripada onoj kordijalnoj Hrvatskoj na koju je teško zaboraviti. Viktor Vida bio je Bokelj, ali i građanin svijeta, bio je sjajno obrazovan i veliki znalac ne samo talijanske poezije (i sam je pisao pjesme na talijanskom jeziku). Ovdje predstavljene četiri prevedene pjesme otkrivaju u kojoj je mjeri Vida živio i u dosluhu s vrhovima moderne europske poezije, čak i onda kada ga je nesretna emigrantska kob bacila do daleke Argentine, gdje se uvjeren u egzistencijalnu bezizglednost ubio u dobi od četrdeset i sedam godina 25. rujna 1960.

Branimir Donat

Primorci pod hrastom

Njihove su ruke klupko mokrih mreža

na lukobranu moga zavičaja.

Ja ne znam gdje se rađa nebo

i kad se mrači more,

koliko svjetla kapne

jutrom na prozore.

Ko obala, koju bura čisti,

od Luštice do Istre,

njihove su glave bistre.

Kada zavijek usnu,

u kreč i fosfor pretvaraju se glave,

ko naplavina glatka stoljetnog mora.

U poroznu kost na vlažnom pijesku

toči kapi svoje zora

i sjene se hlade plave.

Oni grizu maslinu, liznu ribu slanu,

artičok ispržen na ulju.

Gležanj im golica, kada išću hranu,

račić i jegulja u mulju.

Sjedajte braćo. Ručajte.

Mir s vama!

Dobri dusi zemlje

čuče obalama,

a kroz paprat viri

gušterica.

Točno u podne maestral zapiri

u košulju, u njedra.

Pod suncem samo jedra.

Bijela jedra.

Viktor Vida (1913-1960),   “Otrovane lokve” – zbirka pjesama

SUŽANJ VREMENA

 

Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem,

samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac,

da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme,

između Ničega i Svega, potucalo i samac.

 

Ne znam gdje sam, ni da li možda sanjam, da sanjam

stepenice Noći u pustoši živih, i da bršljan

moj trup obavija, pa s očiju ga rasplićem, uklanjam

i dižem vjeđe sna nad pukotinom, gdje će propast „Ja“.

 

A On kroz zid od jaspisa netremice zuri

u svaki moj kret i prstenjem mi daje znak

da je za me izmislio svijet, kalež sunca, krilo tame.

 

Osjećam vrijeme kao talog pijeska u staklenoj uri,

kao na pragu mjesečine neponjatan trak.

Crna ptica Noći slijeće mi na rame.

 

(Sužanj vremena, Buenos Aires 1956.)

 

Zbogom,kućo bijela

Zbogom,kućo bijela,
pravilna kocko na moru.
Galeb te spaja s modrinom,
a bor ti krunu krov.

Zbogom,kućo bijela,
s vijencem od dunja na tavanu
i žitom u podrumu.
Mala tvrđavo sreće,
mir s tobom!

Zora je zračila tvoje sobe
a zvijezde se rojile noću
u krčagu vode na stolu.
U tebe su ulazili prosci
sa zastavom i jabukom.

Iz tebe su izlazili mrtvi djedovi
nošeni s glavom prema moru.

Podne rasipa iskre dragulja.
Modri bljesak.Evo,sunčan trak
Pada u sobu,kroz kapke,
i traži bosa dječaka,
što se skrutio u kutu.

Zakljucani kovceg

Imam staru majku, sasvim sijedu,
a i sâm sam star beskrajno,
kao mjesec, dobri kume, kojem gasne zar
u lokvi nase basce,
gdje pije cesljugar.

Tu sam kula i zatvorena skrinja,
zuta od vremena, zardjalih brava,
i samo jedna stara smezurana ruka
na ruho slaze voce
i vijenac suhih trava
(kad ga polagano, strepec, otkljucava).

S mlinarom sam lani pio tesko vino
i moja zvijezda iznad tornja sjala,
u zoru me majka blago dozivala,
sa zelenim gunjem kad krenuh u planinu.

U paprat mi je tijelo utonulo do oka,
na vrhuncu,
pa, kao stari kovceg otkljucan iznenada,
mirisali mi prsti po travi i suncu,
a cvijece kao da je nicalo iz boka

Zaborav

Poslije pokopa covjek ostane sam.
A jos je dan i sunce sja
spokojno nad grobljem.
Trave miruju i sve sve miruje,
samo pcela zuji.

Kvrcne grancica, odprhne kos:
Sad pocinje vijek zemaljskog nistavila.

 

Njima u gradu sjena je tek do ramena.
On je zov u sjeni ispod kamena.

Samo prvih dana (kad se javi zvijezda)
mislit ce na njega.

 

EX VOTO

 

Mjesec nad zaljevom

golubica s grančicom u kljunu.

Kap rose na krilu mrtvog šturka

ispod maslina.

 

Na tom kamenu i moji dragi snivaju:

Njiše ih južni vjetar u rogačima

iznad svjetlucavog mora

s plutom i stakalcima.

 

Al ja neću plakat:

neka riječi sjaju

i vlažno oko vidi Mariju!

 

Večernja zvijezda kroz lûk zvonika

svijetli mladosti i svibnju.

Marija ide iz borika

tiho kao zrak kad kruži

između čaša od kristala.

 

Nebom golubice lete.

 

Na dlanu Joj noć

a na licu ruža cvjeta.

 

Peraste, o moja bijela tvrđo!

 

(Svemir osobe, Buenos Aires 1951.)

 

SVRGNUTI CAR

Prezren od sviraca i skupe ljubimice,
jer je moje carstvo dotrajalo,
u perivoje sidjoh, da oslobodim ptice,
a milosrdni stotnik dâ mi krcag vina.

Na mahovini usnem
(kao nekoc na dojci plesacice).

A kad se probudih,
izboden, krvav, nad mojom svijetlom sumom
crn je mjesec sjao.

Dojasi ratnik, preda me zbunjen stade
i javi mi, da carstvo –
moja domovina –
bez bitke, saptom pade.

Prokunem svijet i htjedoh razbiti krcag,
al se predomislih:
ne vrijedi ni pola oke vina!

Pa ispih ga na dusak.

OTROVANE LOKVE

Evo i ljeta
u gradu gnjilih trava,
iskidanih, vrelih, tuznih sanja.

Obidjoh jucer Viamonte:
opotio se onaj stari zid
i ograda sveucilista.
Agava je gorjela u tisucu plamicaka.
Onda je oblak zastro sunce
i rijeka grunu kaljuzom
zelenih zmijurina
izmedju klobucaka nafte.

Nije tesko umrijeti.
Tesko je zivjeti:
lomiti se na asfaltu.
Uci mamuran
u vecer praznih soba.
Na golim zidovima
mrlje briljantina u visini glave.

A smrt – sretnog li hipa!
Kao kad zadjes iza ugla
i gledas:
Pa tog sam covjeka
bas tu
u davna doba sreo.
Ista leptirica leprsa iznad ramena.

Pokojni u prvoj noci suocenja
grohotom se smiju,
da su bili nasamareni zivotom.

Dan bijase bakren,
spran, umiruci.
Poslao si vijavicu sunca,
da me smuti.
Kad krenuh podzemnim kanalom,
spazih te u dnu, na drugoj strani:
izrastao si u staklen perivoj.

I onda zagazih u otrovane lokve.

Zavedeni znamo biti tako
prividom bozanstva iz olovna trnja
iza zardjala zbunja
udarcima zrake medju oci.

Zasjenis vedre noci
a trazis, a istes
danak odgovornosti.

Svejedno:
ne progonis beskrajno
prastas. Poigravajuci se
niz stramputicu zebnja.

Tako zivim srecom stradalnika.
Zar me nisi umro
i ja se u kam srucen nikad ne pretvorih.

Ovo je kopno produzenje
usnulih, divnih mora.

Gdje si? Da uneses malo stege
u ovu zbrku krvi i htijenja:
sitnu krijesnicu
u pokosenu tavu.

Nocas si bio skriven
iza hladno vedrih zvijezda.
Nista se od tebe nije vidjelo,
samo ti se naslucivao sjaj.

Skroviti Boze!

Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremesna zenica,
sva kao u pamuku tisine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sucelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom rece:
“Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama.”
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On polozi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stoljnjak.
Ja jedem kruh i placem.

Sanjarija

Na tanjuru ima vedra pokrajina:

vode, mjesec, kamen i različak

I stara kula pokrivena bršljanom.

To je kao kutijica sanja, što zvoni,

Zahvaljujući vještom mehanizmu.

Dođe sumrak, to je tren

Kad dašak Ane kao da veli:

Svi ćemo se ljuljati u naručju Božjem,

Uspavljivani sjetnom muzikom.

ARKADA

Tvoj smijeh neće više odjekivati u svijetu.

Srebrn mlaz fontane u ljetnom perivoju.

Tvoji prsti, koji su brali cvijeće,

na prsima miruju.

Novembar.

Mjesec kiše i dogorjelih svijeća

na ploči, u kojoj ti je ime urezano.

I stvari te polako zaboravljaju,

jer ih tvoje ruke već davno ne miluju.

Ja se sjećam tebe i mrvice snijega

na tvojim usnicama.

U prošlosti što se skamenila.

Među mahovinom zarđalom.

Ti si mrtva.

(Sužanj vremena, Buenos Aires 1956.)

STAKLENA SPIRALA

Otajan i skrovit, On kruži oko mene.

Opsjeda me zrakom mjesečine,

pušta bršljan u moj san

i glasove

da umru na uzglavlju.

On je neprobojan, ja sam providan

i za njega rastem u staklenu spiralu,

u kojoj zacvrkuće proljeće

i trg s glicinijama.

Kad zaronim u još dublji san,

pogledom mi svojim srce prostrijeli.

Dijete tako zuri u zamračenje sunca

kroz grlić tamne staklenke.

Prenem se, jer me mili prsti bude

i još u meni odjekuju riječi

izušćene od treperenja

obasjanih šuma.

O zvijezde, o iskre šutljivih nebesa,

iznad moga orošenog tijela.

(Sužanj vremena, Buenos Aires 1956.)

 

SAMOĆA

Govorim s Bogom jer sam sam
od početka do kraja vremena,
sam, prepušten samome sebi.

A obilazih svijetom, poput psa lutalice.
Susretah ljude koje tobože shvaćah
te govorah: »rujanske večeri«, »šuma«, »mjesec«
ali riječi nisu svila po kojoj lahor urezuje
svoje nevidljive tragove,
nisu krilo žene koja čeka oplodnju.

A srca bijahu kovinski strojevi
u kojima se svaki odjek glasio.

Sad se slažem da budem sam,
nepopravljivo, beznadno, izgubljen u svijetu.
Za razgovor s Bogom ne trebaju upaljene svijeće,
ni vesele zabave kojima mnoštva prilaze.
Treba zaboraviti ljudski govor
pa ćeš se zagubiti na nekoj tužnoj i sjajnoj stazi
gdje Božja sjeta miriše
kao uvelo cvijeće u kristalnoj čaši.
Bog me razumije, ljulja me u svojoj nježnosti,
kao majka svog sina
u slatkom dahu majčinstva,
kad mu govorim:
»Gospode, sam sam kao zaboravljena flauta,
kao slomljeni stup na livadi,
kao napušteni vrt« —
Bog je voda u kojoj se večer utapa.

A jednoga dana vidjeh kao u blistavom zrcalu
kako se nebo bistri od njegove prozirnosti
dok su na dalekom otoku pjevali cvrčci.

Sad hodam zasanjan među ljudima i stvarima,
nedohvatljiv poput predmeta što nije
od ovozemaljske tvari.

Samo neki glas iz tko zna kojih daljina
povremeno me podsjeća da postojim
u svijetu koji možda ne postoji.

Rim, 12. VII. 1947.

Viktor Vida,
postojani knez u izgnanstvu

S talijanskoga preveo Tonko Maroević

 

 

                    Viktor Vida-zapisi sa web stranica 

  HRVATSKI FOKUS-tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja

                        Viktor Vida-Dubrovački list (2009.g.)

                 Matica Hrvatska-Vijenac, Broj 251, 16.listopada 2003.

                 Matica Hrvatska- Vijenac, Broj 306, 8. prosinca 2005.

              Spiritus movens-Portal za međureligijsku suradnju

 Samotna potraga za Bogom i hrvanje s požudom smrti ovkraj vremena

       VJESNIK   DRUŠTVA PROFESORA HRVATSKOGA JEZIKA, broj 4  

                                            Vinko Kalinić-blog

                          VIKTOR VIDA-antologijske pjesme

                                              Download

                               Hrvatski Glas Berlin-„Pjesnik tuđih obala“

                                       Hrvati  AMAC, Hrvatski  web portal

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s