O njemu, da! O čarobnome vrelu, Što davno ključa iz šikare naše I snagu svoju razmaho je cijelu Kada ga stijenje i glib zatrpaše! On zvuči i psiče, teče gradu i k selu, Kroz zlato njiva, zelenilo paše; Na vatru nalik lije svjetlost vrelu U sve nam sude, čuture i čaše. Ne znamo da l’ smo gradili mi njega, Il on je nama svoju dušu dao. – A sada, nov kad mulj i suša prijeti U ovom lomu i gaženju svega Još nikad Hrvat nije bolje znao Da mu je s njime živjet i umrijeti.
