Poezija


Vladimir Nazor
O JEZIKU

O njemu, da! O čarobnome vrelu,
Što davno ključa iz šikare naše
I snagu svoju razmaho je cijelu
Kada ga stijenje i glib zatrpaše!
On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,
Kroz zlato njiva, zelenilo paše;
Na vatru nalik lije svjetlost vrelu
U sve nam sude, čuture i čaše.
Ne znamo da l’ smo gradili mi njega,
Il on je nama svoju dušu dao. –
A sada, nov kad mulj i suša prijeti
U ovom lomu i gaženju svega
Još nikad Hrvat nije bolje znao
Da mu je s njime živjet i umrijeti.

 

TOMISLAV

Oružje zveči, bjesne mrke čete..
I Mađari bježe na brzim konjima,
Za njima Hrvati ko sokoli lete,
Gone ih preko ravni i bregova,
šumama gustim, gudurama tamnim,
tamo do sivih Dravinih valova.
Kagan je rijeku prošo mrk je stao.
-Junače, tko si? – Na drugome brijegu
Pobjednik mladi gromko zavikao:
-Arpade, ti si vjetrina što hara,
a ja sam hrašće jedro i stoljetno
na koje zalud vihor se obara.
Ti bijesan rušiš, a ja vedar zidam;
Ti ko zvijer banu da moriš i kolješ
Ja od zla branim, ljute rane vidam.
Za ime što pitaš barbarine?
Čuvar sam vjerni ognjišta otaca!
Lav stražar rodne rijeke i doline.
Susjede, dom si na svojem gradi.
Zovi me zid mjedeni, plot krvavi,
prohtje l’ se tebi jednom natrag, znadi:
Tu ćes me naći: čekam te na Dravi.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s